utorak, Decembar 11, 2018

Nova knjiga: Džemal Bijedić - politička biografija

Džemal Bijedić je rođen u Mostaru 1917, a poginuo u blizini Kreševa u avionskoj nesreći 18. januara 1977. godine. Za gotovo 60 godina života prošao je dugu političku karijeru. Kao student prava na Univerzitetu u Beogradu nadahnuo se ljevičarskim idejama, što je kasnije opredijelilo njegov čitav život. Tokom Drugog svjetskog rata aktivno je sudjelovao u antifašističkom pokretu, a nakon rata svoju političku djelatnost fokusirao je na četiri ključna pitanja: razvoj Hercegovine i njezinu integraciju u bosanskohercegovačke okvire; ravnopravnost Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji; afirmaciju muslimanskog nacionalnog identiteta i afirmaciju jugoslavenske države na svjetskoj političkoj sceni, na čemu je posebno aktivno radio od 1971, kada je postao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća.
Bijedićeva politička karijera je doista fascinantna.
Godine 1960. prvi put je ušao u Saveznu vladu, a od 1963. do 1971. bio je jedno vrijeme predsjednik Republičkog vijeće Skupštine Bosne i Hercegovine, a potom predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine. Od 1971. obavljao je dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća u dva mandata.
Tri su ključna polja na kojima je Bijedić vodio svoju političku akciju sredinom 1960-ih godina. Bosna i Hercegovina je tada pokrenula proces integracije svojih regija kako bi sama postala dovoljno stabilna. To se provodilo kroz integraciju zapadne Hercegovine u bosanskohercegovačke okvire otvaranjem procesa skidanja hipoteke ustaštva sa tog kraja s ciljem da se Hrvati iz zapadne Hercegovine uključe u novu društvenu realnost. Druga stvar na kojoj je Bijedić radio bila je nacionalna afirmacija Muslimana. U vrijeme kada su se o tome vodile velike debate on je bio predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine i s te pozicije imao snažan utjecaj na čitav taj proces.
Kada je Bijedić dobio mandat da sastavi saveznu Vladu, političke okolnosti u Jugoslaviji su bile veoma zategnute među pojedinim republičkim elitama. Bijedić je svoju pažnju usmjerio na stabilizaciju političke situacije, ali se najviše bavio ekonomskim pitanjima. Na početku njegovog mandata veliki troškovi života, inflacija, rast kreditnog zaduženja zemlje i česte devalvacije domaće valute su bili Ribičičevo naslijeđe, s kojim se Bijedić morao uhvatiti u koštac. U vrijeme Bijedićeve Vlade, premda se stalno pričalo o krizi, Jugoslavija je još uvijek bila ekonomski stabilna zemlja. Godinu 1976., a to je posljednja godina Bijedićeve Vlade, Jugoslavija je završila sa platnim suficitom od 330 miliona dolara, deviznim rezervama od blizu 3 milijarde dolara, stopom rasta industrijske proizvodnje od 3 odsto i tako dalje. Tada je jugoslavenski dinar bio jedina valuta iz komunističkog svijeta koja je na zapadnom tržištu novca bila blizu konvertibilnosti.
Kao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Bijedić se više od bilo kojeg drugog predsjednika Vlade, osim Josipa Broza Tita, bavio vanjskopolitičkim temama. Međutim, on nije bio ključni kreator niti idejni tvorac jugoslavenske vanjske politike, jer je to polje bilo rezervirano isključivo za šefa države, dakle Josipa Broza Tita, ali je bio jako važna ličnost u koju je Tito imao veliko povjerenje i koji je često po Titovim zamislima krčio puteve kojima je potom on sam išao. Bijedić je autoritativno zauzimao stavove iz oblasti vanjske politike bez obzira što neki, čak i u njegovoj Vladi, nisu s time uvijek bili saglasni. U vrijeme svoga mandata, Bijedić je obišao veliki broj zemalja, uključujući i najveće sile svijeta: Sjedinjene američke države, Sovjetski savez i Kinu. Posebno je aktivan bio u kontaktima s nesvrstanim zemljama i zemljama Bliskog i Srednjeg istoka.
Dugo vremena se siju sumnje o uzrocima pada aviona i pogibije Džemala Bijedića. Teorije zavjere, koje se izgrađuju oko Bijedićeve pogibije, uvijek će postojati i imati svojih pristalica. Nesporno je da je Bijedić imao protivnika, te da je ta činjenica kasnije isticana kao argument za postojanje zavjere. Međutim, „zvaničan nalaz specijalne Komisije formirane za istraživanje uzroka pogibije pokazao je da je riječ o ljudskom faktoru“. Ipak je sve do ljudi!