utorak, Decembar 11, 2018

Nova knjiga: Polumjesec nad Neretvom

U izdanju mostarskog Muzeja Hercegovine izašla je iz štampe knjiga „Polumjesec nad Neretvom“ austrijskog književnika Roberta Michela, u prevodu prof. Enise Simić iz Mostara. Urednik i redaktor ovog izdanja je Salko Šarić a autor iscrpnog pogovora o Michelu i njegovu stvaralaštvu dr. Jozo Džambo.

Manje je poznato da se Bosna i Hercegovina pojavljuje u lijepoj književnosti na drugim jezicima, a posebno na njemačkom jeziku.

Među znatnim brojem autora koji su se u svom književnom stvaralaštvu bavili bosanskim temama nema književnika na njemačkom jezičnom prostoru koji bi mogao ponuditi tako opsežno djelo o Bosni i Hercegovini kao što je to ponudio austrijski književnik Robert Michel (1876-1957).

I pored drugih djela koja je napisao nastalim pod utjecajem literature mlade bečke moderne, Michel je gotovo cjelokupan svoj rad posvetio bosanskohercegovačkoj tematici.

Kako se u njegovom srazmjerno bogatom i razgranatom književnom stvaralaštvu bosanskohercegovački motivi ne javljaju uzgredno nego čine okosnicu njegovog, prije svega pripovjedačkog djela, književni krugovi su ga nazivali „bosanski pisac.“

Ako se pri tome ima u vidu da je svojevremeno bio veoma popularan, čitan i priznat pisac, o čemu svjedoči i činjenica da je dobio najuglednije austrijske nagrade, onda se bez daljnjega može reći da je svojim djelima doprinio stvaranju određene predstave o našem podneblju u njemačkom kulturnom prostoru.

U tom pogledu posebnu pažnju zaslužuje njegova zbirka novela „Žena u feredži“ (Die Verhüllte) iz 1907, kulturnohistorijsko djelo „Mostar“ (1908), drama „Mejrima“ (1909) i roman „Kuće uz džamiju“ (Die Häuser an der Džamija) iz 1915. godine, koje se pored svoje nesumnjive kulturnohistorijske vrijednosti, odlikuju i lijepim literarnim kvalitetima.

Tim svojim djelima Michel je u austrijsku literaturu uveo bosanskohercegovačku, tačnije rečeno hercegovačku tematiku, budući da hercegovačko podneblje, posebno Mostar, čini prostor u kojima se odvija radnja njegovih pripovjedačkih djela i drama.

Služeći nekoliko godina kao austrijski oficir u Mostaru, Robert Michel je dobro upoznao to podneblje i njegove ljude, ali je pri tome očevidno dobro osjetio onu prikrivenu dramatiku i tragiku koju je uobličio u svojim djelima.

Svojim djelima s motivima iz Bosne i Hercegovine (novele, romani, drame, filmovi) imao je velikog uspjeha. Nagrađivan je književnim nagradama, imao dobre izdavače, a većina djela doživjela je više izdanja. Ova prevedena Michelova zbirka pod nazivom „Polumjesec nad Neretvom“ sadrži četrnaest novela i dva romana: „Prokletstvo Azimbegovićevih“ (izvorno 'Voljeni glas') i „Kuće uz džamiju“. Za roman „Kuće uz džamiju“ u izdanju poznatog berlinskog nakladnika S. Fischera, dodijeljena mu je ugledna nagrada nazvana po njemačkom književniku Heinrichu von Kleistu.

Roman je priča o hercegovačkom selu i ljudima u njemu. Tu je riječ o ljubavi i suparništvu, praznovjerju, veselju, vjerama, suživotu, iseljeništvu itd.

Književni kritičar Paul Wiegler je napisao o Michelu, da se radi o novelisti krša, bosanskih pastira, seljaka i vojnika, južnoslavenskih muslimanskih sela u „Kućama uz džamiju“ ili u romanu „Voljeni glas“ ( u našem prevodu 'Prokletstvo Azimbegovićevih').

Mjesto zbivanja u romanu „Prokletstvo Azimbegovićevih“ je, u ono vrijeme, selo Ilići kod Mostara a na osnovu ovog djela poznati češki kompozitor Jaromir Weinberger napisao je libreto i komponirao operu „Voljeni glas“ koja je praizvedena u Nacionalnom teatru u Münchenu 1931. godine.

U historiji austrijske literature Nagla-Cajdlera i Kastlea se kaže da su Mostar i okolina toliko osvojile ovog porijeklom češkog Njemca, dok je ovdje službovao kao oficir, da je tom svom doživljaju neumorno davao izraza u svojim pričama, dramama i tako nam otkrio dušu jednog stranog predjela.

Godine 1940. sabrao je Michel svoje bosanskohercegovačke pripovijetke i objavio u knjizi „Polumjesec nad Neretvom“ (Halbmond über der Narenta). Djelo je doživjelo više izdanja.

Plan da objavi svoja sabrana djela, Michelu nije uspio. Pogodila ga je 1951. srčana kap od koje se sporo i mukotrpno oporavljao, umro je 11. februara 1957. u Beču i tu pokopan.

Za nadati se je da će ova Michelova zbirka u našem prevodu zainteresirati čitalačku publiku. Sigurno će na njenim stranicama naći puno toga zanimljivog i uzbuđujućeg.

Bez dvojbe Michel je „pisac kojeg bi trebalo ponovo otkriti“, kako primijeti talijjanski germanista Ferruccio Delle Cave.

Da se sada ovo njegovo djelo objavljuje u Mostaru, zasigurno bi silno obradovalo Michela. Ovaj prevod Michelove zbirke „Polumjesec nad Neretvom“ ostat će ipak kao znak protivljenja kulturnom nehaju i zaboravu.

Salko Šarić

CITATI

„Žena u feredži (Die Verhüllte) – tako je naslovljen sveščić pripovjedaka Roberta Michela. Kratke, neobične priče i slike iz Bosne i Hercegovine zvuče neobično egzotično i imaju nešto rezignirano naričućeg poput pastirskih pjesama i kamenitih kršnih pustopoljina te zemlje.

Skromni trezveni jezik koji se odriče svakog ukrasa, jezik koji izgleda gotovo nevješto, ali to nije, vrši ovdje – možda i nehotice – svoj jaki učinak, nudi suhu, vjernu životnu istinu, pa ipak čudesno uzbuđuje, upravo zato jer njegova jednostavnost i diskrecija dopuštaju da pored i iza rečenoga naslutimo vrlo mnogo. Ovaj učinak nije sigurno rezultat stilističkog promišljanja i namjere, nego prirodna snaga sugestije intenzivno viđenoga i doživljenoga. Imamo osjećaj da ne čujemo autora nego same stvari kako govore, osjećaj kakav od tisuću knjiga ne mogu pobuditi dvije. Svijet ovih pripovjedaka malen je, zatvoren i stiješnjen, ali je prikazan sa savršenom sigurnošću naivnoga, stoga on očarava i krijepi poput neke prirodne pojave.“

Herman Hesse,
u tekstu o zbirci pripovjedaka Žena u feredži ((Die Verhüllte) R. Michela, März (1908)

 

„Ja zapravo mislim da je ovo tvoje remek-djelo. Kako se lijepo čulna zornost zgušnjava s cijelim događanjem u male katastrofe vanjskog svijeta. Koliko je događanje istovremeno neobično i obično, stvarno i istovremeno domaće i pobuđuje povjerenje, i kako je lijepo ono prirodno ovih ljudi, čistota koju samo čisto ogledalo jedne pjesničke duše može tako jasno reflektirati. Ovdje po prvi put osjećam u tebi (i sada zauvijek) ne samo pjesnički nadarenog čovjeka nego i pjesnika.“

Hugo von Hofmannsthal,
u pismu R. Michelu poslije pročitanog romana Kuće uz džamiju (1913.)