Muzej Hercegovine Mostar u okviru obilježavanja 75 godina postojanja, upriličio je još jedan u nizu događaja koji se održao u Odjeljenju književnosti – spomen kući Svetozara Ćorovića.
Riječ je bila o promociji knjige ‘Rukopisne zbirke na orijentalnim jezicima u franjevačkim samostanima, medresama i tekijama u Bosni i Hercegovini’ čija je autorica dr. Madžida Mašić i ‘Sarajevski pjesnik Zekerija Sukerija: književno – teorijska studija i izbor iz divana’ autorica dr. Amine Šiljak – Jesenković i dr. Madžide Mašić.
Ovom promocijom osim što je obilježena godišnjica Muzeja Hercegovine Mostar, obilježeno je i 75 godina postojanja Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu. Promotori knjiga u Mostaru bili su dr. Dželila Babović i dr. Adnan Kadrić uz sudjelovanje i autorice dr. Madžide Mašić.
Tokom svog izlaganja, Mašić je spomenula kako je dolazila do zbirki o Mostaru, Stocu, Počitelju, Trebinju, kao i o značajnijim osobama s tog područja. Upitana o tome je li tokom istraživanja došla do podataka o drugim dijelovima Hercegovine poput Konjica, Jablanice, Ljubuškog, Nevesinja i sl., autorica je kazala:
“Najviše sam se oslanjala na ono što je uradio Hivzija Hasandedić i u čemu je njegov nevjerojatan doprinos, tako da me je fascinirala činjenica da je on nakon svog obaveznog radnog vremena odlazio i istraživao sve rukopisne kolekcije i eventualnu ostavštinu na orijentalnim jezicima i samo ono što je on kroz svoje radove ili eventualno ono što se čuva u Arhivu Hercegovine danas u neobjavljenoj verziji, a tiče se rukopisa koji se čuvaju u arhivu Franjevačke provincije.
Oslonila sam se i nastojala sam proširiti ta saznanja na mjestima gdje su bile nepotpune informacije npr. o pojedinim djelima, autorima, dakle na to se sama najviše oslanjala i na ono što danas zatičemo što je aktualno stanje, jer je rat donio nemjerljivu štetu i mnoge su rukopisne zbirke, ne samo zbirke nego i pojedinačne, porodične kolekcije u ratu nestale. Nažalost, samo na temelju onoga što je objavljeno mogla sam pristupiti svom istraživanju”.
Obzirom da je u ratu nestalo ili uništeno dosta građe, autoricu smo pitali koliko je bilo teško doći do svih podataka koji su joj trebali za ova djela. Mašić je rekla: “Bilo je jako teško. Recimo kada su u pitanju bosanskohercegovačke tekije, imale smo značajnu rukopisnu kolekciju koja se čuvala u tekiji na Oglavku, danas nažalost nemamo ništa osim jednog objavljenog rada u časopisu ‘Prilog za orijentalnu filologiju’ na osnovu čega imamo sliku i informaciju o tome. Recimo rukopisna zbirka Orijentalnog instituta, danas mi ne znamo šta je sve posjedovala, a što nije bilo obrađeno kroz neke kataloge, radove, što je bilo izvan fokusa istraživača u tom vremenu kada je ta zbirka postojala, mi danas nemamo podataka jer je nažalost izgubljena, nestala”.
Inače, ovom znanstvenom studiju predstavljaju se zbirke rukopisa na arapskom, turskom i perzijskom jeziku manjim, javnosti djelimično predstavljenim zbirkama franjevačkih samostana, medresa i tekija u Bosni i Hercegovini.
Ovo djelo može predstavljati jedinstvenu tačku pristupa rukopisima na orijentalnim jezicima (ukupno 1315 rukopisnih kodeksa) pohranjenim u šest institucija franjevače provenijencije, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu (rukopisni fondovi bosanskohercegovačkih medresa), Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku i medresi reisa Ibrahima. ef. Maglajlić u Banjoj Luci, tekiji Mesudija u Kaćunima kao i Historijskom arhivu Sarajevo (rukopisni fond hadži Sinanove tekije u Sarajevu).
